PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Prvi put se crkva od sopstvene narodne vlasti smatra narodnim neprijateljem. Dižu se u vazduh preostale bogomolje, skrnave se crkvene svetinje, bez suda ubijaju sveštenici, maltretiraju srpske vladike, zabranjuju bogosluženja i litije, guši crkvena štampa, bespravno se oduzima zemlja koja je poslije sprovedene agrarne reforme ostavljena crkvi, osporavaju se crkvi prava koja joj je ustav zagarantovao. Sve ove teškoće nijesu se iznosile pred domaću i svjetsku javnost, jer je crkva smatrala da su ti postupci posledica nerazumijevanja i neupućenosti lokalnih vlasti. Crkva se zbog toga žalila višim državnim vlastima, ali nije nailazila na razumijevanje, niti je dobijen odgovor na brojne predstavke. Naprotiv, pritisci su se pojačavali tako da je stvoreno uvjerenje kako je SPC bez ikakve zakonske zaštite i da se sistemski onemogućava njen život i rad.
Predstavka je bila potkrijepljena sledećim činjenicama: ni četiri godine poslije oslobođenja zemlje vladikama i sveštenstvu nije dozvoljeno da se vrate u mjesta svoga službovanja u Makedoniji, pa su tri eparhije obezglavljene, jedan vladika i preko šezdeset sveštenika su na robiji; vladike i sveštenici se gone sa svojih episkopija i parohija u rodna mjesta (protjerani su pakrački i vranjski vladika); vladike i sveštenici se fizički napadaju; sprečavaju se litije; crkve se pretvaraju u magacine; ne dozvoljava se obnova crkava i manastira; razvlači se njihov pribavaljeni građevinski materijal; oduzimaju se crkvena i manstirska imanja i siječe njihova šuma. Crkvama i manastirima je ostavljeno 10. do 30. hektara zemlje koja je opterećena nametima po zakonu o otkupu poljoprivrednih viškova; crkve i manastiri se prisiljavaju da ulaze u radne zadruge i dr. Na kraju predstavke patrijarh Gavrilo ističe da se sve ovo izvodi „uz potpuno ignorisanje crkve i crkvenog prava, tako da se ne može oteti utisku da se ni jedna korisna radnja u našoj zemlji ne može sprovesti a da to ne bude na štetu interesa i ugleda SPC-e”. I ova molba patrijarha Gavrila i Svetog arhijerejskog sinoda Josipu Brozu Titu , predsjedniku Vlade FNRJ , ostala je bez odgovora i preduzetih mera.
Odnosi države i crkve postepeno su se počeli poboljšavati sredinom pedesetih godina. Za to je bio zaslužan novi patrijarh Vikentije (Prodanov). Država je davala izvjesne subvencije crkvi, sveštenici su dobili pravo na socijalno osiguranje; otvoren je Muzej SPC (1954), omogućen je kontakt sa crkvama u inostranstvu. Odnose su opterećivale: otvoreno pitanje SPC u Makedoniji, demonstracije protiv pojedinih episkopa u Bosni i Hercegovini, nacionalizacija imovine Društva Sv. Save i druga pitanja.
Poslije Drugog svjetskog rata, nova, komunistička vlast u Jugoslaviji stala je na stanovište da je religija privatna stvar građana, ali i da se djelovanje svih crkava i vjerskih zajednica u Jugoslaviji stavi pod kontrolu države. U skladu sa ovakvim opredjeljenjem, još dok je rat trajao, 5. marta 1945. g, pri Predsjedništvu Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Srbije osnovana je Zemaljska vjerska komisija Srbije sa zadatkom da „kao savjetodavno tijelo proučava pitanja odnosa između pojedinih vjeroispovesti i crkava, kao i pitanje odnosa između crkve i države”. Nešto kasnije pri Ministarskom savjetu DFJ formirana je Državna komisija za vjerska pitanja preko koje su sve crkve i vjerske zajednice mogle kontaktirati sa državnim organima i organizacijama.
Ustavom FNRJ iz 1946. g. crkva je potpuno odvojena od države i škola od crkve. Religija je proglašena za privatnu stvar, pravno, svi građani su prema ustavu bili ravnopravni i zajemčena im je sloboda savjesti i vjeroispovijesti. Ustavom je bila predviđena mogućnost materijalnog pomaganja vjerskih zajednica od strane države. Međutim, kako to nije bila stalna obaveza države, državni organi su po slobodnoj procjeni pomagali kada su smatrali da je potrebno.
U Drugom svjetskom ratu stradale su prosvjetne ustanove SPC. Do 1941. godine SPC imala je pet bogoslovija, Pravoslavni bogoslovski fakultet, Monašku školu i druge kulturno-prosvjetne ustanove. Već 6. aprila 1941. sve bogoslovije su prestale sa radom, učenici raspušteni a nastavnici se sklonili u centralnu Srbiju da sačuvaju goli život. Poslije oslobođenja pred crkvu se postavio krupan problem – „obnova crkvenog života i crkveno-kulturno-prosvjetnih ustanova i spomenika, što se bez školovanog svešteničkog podmlatka nije moglo postići“.
Za početak je crkva stala na stanovište da se otvori jedna bogoslovija „koja bi prikupljala učenike svih predratnih bogoslovija i omogućila im da završe svoje školovanje i stupe u službu crkve”. U vezi sa tim Sveti arhijerejski sinod (patrijarh Gavrilo je još bio u inostranstvu) molio je Vjersku komisiju pri Predsjedništvu ASNOS-a Srbije „za dejstvo kod nadležnih vojnih vlasti, da se učenici srpskih pravoslavnih bogoslovija oslobode vojne službe i stave na raspoloženje crkvi, radi završetka školovanja i stupanja u crkvenu službu”. Potom se 10. maja 1945. g. u ime Svetog sinoda Ministarstvu prosvjete obratio mitropolit skopski Josif sa molbom da se otvori bogoslovija u Prizrenu, gdje su zgrade sa nešto školskog inventara očuvane, da se učenicima i nastavnicima drugih bogoslovija u zemlji omogući dolazak i rad u Prizrenu i da se ovoj školi odobre finansijska sredstva kao što je činjeno prije rata u godišnjem iznosu od 3.448.752 dinara.
(NASTAVIĆE SE)